Jeste li čuli za Marinsku bitku

 

Bitka kod Bosiljine (današnja Marina) bitka u doba osmanskih osvajanja hrvatskih krajeva pod mletačkom vlašću. Poslije neuspješne opsade Splita 1657. godine Turci krenu put zapada te se potkraj lipnja iste godine zaustavili pred Bosiljinom. Osmanske je snage vodio bosanski paša Seid Ahmet. Postrojbe je činilo 2000 konjanika, 10.000 pješaka i topništvo, što je za taj kraj bio to dana nezapamćeno veliki broj napadača. Napad na selo započelo je 23.lipnja1657.godine u kojem je trogirski biskup Francesco Coccalini kukavički pobjegao iz svojeg ljetnikovca Kule na brod za Trogir, 26.lipnja Turci su izvršili završni napad, a 27.lipnja ubili su hrabrog kapetana Jakova Jerkovića i njegova dva sina. Osmanski napadači oskvrnuli su tijelo zapovjednika obrane Marine. Srce kapetana Jerkovića proboli su na koplje i postavili na glavni mjesni trg, na znanje svima i Hrvatima i Turcima poginulima u borbi, odrubili su glave. Osmanlije su pobjedu izvojevali uz goleme gubitke. U obrani Marine od Turaka sudjelovalo je 30-tak naoružanih mladih žena, obučenih u muške odore, koje su hrabro i aktivno sudjelovale u borbi. Najpoznatije su tri žene: Jele Marunova, Kate Despotova i Matuša Škriljina. Jele je poginula u bitci a Kate i Matuša su na kraju bitke bile zarobljene. Turci su bili začuđeni da su se borili sa ženama, pa iz poštovanja ih nisu ubili, te su ih sa sobom odveli. Koludrice su živjele u svom samostanu blizu crkve sv. Petra u Poljicima, bježeći pred napadom Turaka skočile su s morske hridi na rtu istočnog dijela poljičke uvale Koludrovac, od njih pet časnih sestara spasila se samo jedna, Jele koja je znala plivati, preplivala je na suprotnu stranu obale pa se u njenu čast brdo nazvalo Jelinak. Ishod bitke pobjeda je Turskog carstva. Izvori bilježe da se te 1657.godine odvila i pomorske bitka ispred Bosiljine. Jeste li čuli za legendu hrabro srce kapetana Jerkovića?

Gotovo 100 godina kasnije, prema mletačkim povijesnim izvorima, kao i prema živoj narodnoj predaji, junaštvo kapetana Jakova Jerkovića opjevao je i Andrija Kačić Miošić: "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga", govori o bitci kod Marine, a ime Jakova Jerkovića spominje se u 5 strofa:

Kadno Turci na Split udariše

i prid njima Segdijiću paša?

Al' bijela ne uzeše grada,

već sramotno natrag pobigoše

ter odoše niz Kaštele ravne,

na Marinu selo udariše

sa svih strana pišci i konjici,

al' se selo Turkom ne pridaje,

jer u njemu tvrd kašteo biše,

ukraj mora kula biskupova,

dosta praha i teška olova

i zaire, što je od potribe,

šest stotina po izbor junaka,

koji tursku dočekaše vojsku,

i prid njima mlađan kapetane,

po imenu Jerković Jakove.

Juriš čine na Marinu Turci

brez pristanka ter do mrkla mraka,

al' se brani malo i veliko

s crnim prahom i teškim olovom.

Kad li vidi silni Ahmed-paša,

da ne može osvojit Marinu,

s topovim je poče uzimati

ter je bi je nedilju danaka.

Pak dozivlje Jerković Jakova,

tiho mu je paša govorio:

»Nu se pridaj, mlađan kapetane,

nemoj ludo izgubiti glave!«

Veli njemu Jerković Jakove:

»Vira moja, Segdijiću paša,

ja ću prija izgubiti glavu,

nego izdat dužda mletačkoga.«

Kada ga je paša razumio,

poče biti iznova Marinu:

malo vrime postajalo biše,

od kaštela bedem oboriše.

Učiniše juriš sa svih strana,

u Marinu silom ulizoše

i kašteo bili osvojiše,

ali mnogi izgiboše Turci.

Da je komu pogledati bilo,

di se brani malo i veliko!

U ruke se živi ne pridaju,

nego siku po kaštelu Turke,

a najveće Jerković Jakove

i njegova dva sinka pridraga,

al' i oni, pobre, izgiboše

bojak bijuć, glave odsicajuć.

Kapetana kada pogubiše,

junačko mu srce isparaše,

na bojno ga natakoše koplje,

neka vidi sva vojska pašina,

kakvo biše srce Jerkovića

kao mlada Marka Kraljevića.

Jerkoviću, pokojna ti duša,

tvoje ime ne umire nigda!

Sve izgibe, ne ostade nitko,

nego kula puna divojaka,

male dice, žena mužatica,

i u kuli tri barila praha.

Kada u nju Turci ulizoše

ter počeše ljubiti divojke,

Marunova Jele tu bijaše,

koja vazda čistoću ljubljaše.

Svoju dušu Bogu priporuči,

viteško je dilo učinila:

u kuli je barut upalila,

sve izgori, nitko ne uteče,

ter pošteno ime uvik steče.

Jakov Jerković (Bosiljina, danas Marina, 4. veljače 1607. – Bosiljina, 27. lipnja 1657.)

kapetan, junak kandijskog rata, bio je vojni zapovjednik u bitci kod Marine 1657. godine.

Najmlađi je sin Jerolima Matovog i žene mu Urše.

Post 01.06.2022.

Primošten, legenda o babi Beni i zlatnicima

 

PRIMOŠTEN Otok Maslinovik čuva tajnu: Legenda o babi Beni i zlatnicima kraljice Nede

Davne 1075., otok Maslinovik, jedan iz krune od sedam primoštenskih otočića, dok je Primošten bio nenastanjen, bijaše mjesto događanja koja su bitno određivala budućnost hrvatskog kraljevstva i hrvatske državnosti. Kraljica Neda, kći Petra Krešimira IV. i žena Slavića kojeg su ugrabili i ubili Normani, dala se u potragu za nestalim mužem. Na putu prema Italiji ugrabije Streza, ujak budućeg kralja Zvonimira. Kraljica Neda je opasnost za spletkare koji vode bitku oko budućeg kralja Hrvatske nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. Da bi omogućili dolazak na kraljevsko prijestolje Zvonimiru, kraljica Neda trebala je nestati iako je bila omiljena u narodu. Jelena, Zvonimirova žena, tajno dovodi Nedu iz tamnice i nalazi joj utočište na tada pustom prostoru Primoštena, na otoku Maslinoviku. Kraljica Neda nije podnosila zatočeništvo, pa uz pomoć Vekenege prepliva s otoka na kopno na mjestu gdje je danas svjetionik na Kremiku. Nažalost, Nedine muke nisu prestale, ubrzo bi ponovno zatočena u kuli dvorca u Bihaću. Zvonimir postaje kraljem 1075. g. i vlada do 1089. Nakon mnogih stoljeća, ova priča dobiva i svoj nastavak. Krajem 19.st., oko 1890.g., stanovništvo Primoštena  brodom se prevozi do otoka radi skupljanja trave za svoju stoku. Trave je bilo sve manje na kopnu radi krčenja vinograda i maslinika. Tako je jednog jutra i baba Bene otplovila u rutinsko čupanje trave, što joj je kasnije poptuno promijenilo život. U potrazi za dobrim mogorušem baba Bene iščupa busen trave ispod kojeg bljesnuše zlatnici. U tajnosti ona nakupi punu vreću zlatnika i uz ispriku da je boli glava prestane brati travu. Nakon toga, Bene je posjetila gataru koja joj je rekla da će, ako pođe na Maslinovik, ponovno naći zlatnike, ali da nakon toga neće dugo živjeti. Zna se, baba Bene je izabrala život i nikada više nije kročila na Maslinovik. Kada su mještani, a i susjedna sela čuli za taj događaj, svi su se bacili u potragu za zlatnicima. Do dana današnjega nitko nije imao sreće, pa će tako Maslinovik još dugo čuvati tajnu babe Bene i zlatnika kraljice Nede.

Sea&Sun